Ponekada secam da je moje ime prokletstvo.Ljudima nanosim bol.A oni su je meni nekada davno..ali to za njih ide u listu za zaborav.Preteravam.Ali samo jer mislim da je on moj,i fizicki,i psihicki.On govori da mu to ne smeta..Ali ponekad,uhvatim ga u besu,da razuverim njegovu misao da to nije tako.On i dalje nastavlja po svome.

 

Noci su moje kazne.Zbog tog mraka i Meseca krivim ljude.Njega.Zasto?Jer imam dovoljno vremena za vracanje u proslost.Za trenutke u kojima je on pokazao suprotno od onoga sto danas tvrdi.Noc mi remeti realnost i budim se umorna.Onda,napadam njega.Teram po svome.Placem.Jecam.Vristim.Sve dok ne dobijem jedan zagrljaj i tuga me ne prodje.Onda,idem po starom.Ljubav cveta.I noc ceka na mene veceras.Pritisnucu reci koje izazivaju bol u meni.I mozda cu,ovog puta,zaspati mirna.A mozda i ne.Uveravam vas,proslost je i dalje prisutna.Sve dok proslost ne ode,u meni nece biti mira.Dok oni ne nestanu!